Radno vrijeme popravljaone je svakog četvrtka od 17:00 do 20:00 sati.

Zelena akcija, Frankopanska 1,
Zagreb

PONOVO NA BICIKLU (i ne želim sići)

Ovo je trebao biti dnevnik jednog oca (tj. mene) kojemu je sin (tj. Vladimir) skrenuo pažnju na činjenicu da bicikli još uvijek postoje i da se ljudi njima voze. Pa se otac popeo na bicikl i počeo se voziti. U tom su dnevniku, prema Vladimiru, trebala biti opisana iskustva čovjeka koji skoro trideset i pet godina nije sjeo na bicikl, a onda ga je ponovo otkrio. Naravno da za tu njegovu inicijativu nisam imao razumijevanja, volje niti vremena, ali sam ipak pristao da napišem nešto. I napisao sam tekst prije nekog vremena i stajao je nedovršen do sada. Evo sam ga dovršio pa tko nema drugog posla – neka čita.

PONOVO NA BICIKLU
(i ne želim sići)

Moj junior je zadnjih godina stalno nešto petljao o biciklima i s biciklima. Počeo je odlaziti iz Zaprešića u Zagreb na faks biciklom. S ekipom iz Biciklopopravaljaone odlazio je na nekakve izlete u okolicu Zagreba i na istraživačke ekskurzije po Zagrebu gdje su snimali stanje biciklističke infrastrukture, staze, rubnjake, znakove, semafore… Moju ženu i mene hvatala je frka da ga netko autom ne „pokupi“, a i činilo nam se ekstremno biciklom odlaziti u Zagreb. Pa tko je toliko lud da se vozi od Zaprešića do Filozofskog biciklom? Autom treba 30 ili 40 minuta ako nije gužva, biciklom je to na kraj svijeta. Ali on nije odustajao. Nerijetko smo vodili i razgovore o biciklističkim problemima i stanju biciklističkog prometa u urbanim uvjetima. No, to meni baš i nije nešto posebno značilo niti sam ih previše ozbiljno shvaćao. Ja sam bio autom.

Ili možda ipak…? Kroz razgovore s njim vratila su mi se sjećanja na dane djetinjstva i odrastanja kada je i meni bicikl bio gotovo jedino prijevozno sredstvo, ali i sredstvo zabave i igre. Na zaboravljena vremena.

Rano djetinjstvo, do osnovne škole, proveo sam kod bake i djeda na selu. Moji roditelji su živjeli i radili u Zagrebu i, kad bi im prilike dopuštale, dolazili bi nam u posjetu. Za tih 150 km trebalo im je i do 6 sati putničkim vlakom u jednom pravcu. Pa onda još 3-4 km pješice od željezničke stanice do kuće. Tako da i nisu dolazili često. Ali jednom prilikom donijeli su mi tricikl. Mali, dječji, kakav mi je i odgovarao, ali pravi - metalni, s punim gumama. Od tog dana nigdje nisam išao bez svog tricikla. Ceste su bile i prašnjave i blatnjave, kako kada. Asfalta tih ranih 1960-tih, naravno, nije bilo ni blizu. Prometovala su zaprežna kola ljeti i saonice s upregnutim konjima zimi (eh, to je bio doživljaj!), nešto bicikala i, nekoliko puta dnevno, kamioni koji su izvozili trupce iz obližnjih šuma. Osobni automobil - „limzu“, limuzinu - moglo se vidjeti tek par puta godišnje.

Ne sjećam se koliko sam dugo vozio taj svoj tricikl. Ali dovoljno dugo da sam među vršnjacima u selu postao „glavni“. Svi klinci, pa i odrasli iz našeg, a i susjednih sela, znali su me kao „onog malog s tri točka“. Jednom sam imao i sudar s nekim pijancem na biciklu. Bilo je krvi, plača… Ožiljak ispod desnog oka i danas mi je podsjetnik na taj „susret“. Mislim da je u tom sudaru i moj tricikl doživio svoj kraj.

U našem sokaku bilo je djece k`o u priči. U svakoj kući po nekoliko. Moj deda nije imao bicikl. Ali roditelji mojih prijatelja jesu. Pa smo od njih uzimali bicikle i učili se voziti. Svi smo manje-više naučili vozeći se (i padajući) na velikim ženskim ili, češće, muškim biciklima. Nitko od nas u tim godinama nije mogao sjesti na sic. Vozilo se najčešće „ispod rame“ tako da si visio na jednu, a bicikl je bio nagnut na drugu stranu. Danas je teško zamisliti klince od 6, 7 ili 10 godina kako jure po prašnjavom, grbavom, seoskom putu nagnuti onako – na stranu, okrećući pedale s jednom nogom ispod rame i s jednom rukom na upravljaču a drugom se držeći za ramu. Meni je ta slika i dan-danas svježa i draga, pomalo sjetna jer podsjeća na djetinjstvo, a opet i smiješna i vesela…

Uglavnom to su bili moji prvi susreti s biciklom. A onda je došao Zagreb i osnovna škola. Moj je otac tada imao bicikl koji je kupio negdje na javnoj dražbi kakvu policija valjda i danas organizira svakog prvog (sad ne znam jel` utorka ili četvrtka u mjesecu). Samo znam da se tada na dražbi dalo kupiti bicikl u voznom stanju. Uglavnom bicikl je bio relativno velik, težak i robustan, a zvao se po proizvođaču „Prvi partizan“, ako se dobro sjećam. Mogao si na njega natovariti 100 kila tereta i još se i sam voziti. Provjereno. Meni je, dabome, bio pretežak.

Onda je jednom, isto na dražbi, i meni kupio nešto što bi danas mogli nazvati veliki pony. E, to je bio bicikl za mene. Sada sam se, zajedno s drugim dečkima, mogao vozikati po Trnju, Cvjetnom naselju, Poljanama, Vrbiku, kružiti po parkiralištu ispred FF-a i oko FSB-a, pa otići na Bundek, davno prije nego što je skockan, izbetoniran i asfaltiran… Zaletavali smo se sa one kružne, tada šljunčane ceste, biciklima ravno u jezero – tko će dalje, utrkivali se... Jednom smo se tako htjeli iz zaleta popeti ravno na Savski nasip. Odabrali smo mjesto gdje je cesta najbliže nasipu, „dali gas“ kroz neki šumarak i naletjeli ravno u neki kanal. Kako sam bio prvi, upao sam prednjim kotačem u taj prekop, preletio preko guvernala, zgulio ruke, bradu i čelo, a kolega koji je bio nekoliko metara iza mene, uspio se baciti u stranu i samo je uklizao u kanal. Prednje vilice su mi se spigale unazad. Prošlo je nekoliko mjeseci dok bicikl nismo doveli u vozno stanje.

Tata i ja često smo vikendima, ranom zorom, odlazili na ribičiju s tim našim biciklima. Vezali bi snopove bambusovih štapova uz ramu, natrpali pribor u nekakve torbe i pravac Sava. Preko Vrbika i Slavonske avenije, preko današnjeg HRTV doma, na mjestu kojega su tada bile trnjanske prizemnice, pored nasipa, pa preko Mosta slobode do današnjeg sajma na Hreliću, a i dalje. Ili preko Folnegovićevog naselja na Savicu. Pecanje ili „ribičija“ bilo je valjda još popularnije nego danas. Mnogi naši sugrađani, uključujući tu i mog oca, smatrali su svaki vikend kad se nije išlo „na vodu“ izgubljenim. Tada, 20-ak godina nakon onog rata, kao uostalom i danas, 20-ak godina nakon ovog rata, ljudi su se valjda još uvijek liječili od PTSP-a, tražeći svoj mir u oblacima komaraca i tišini na vodi. Kako god, biciklima smo mi bogme radili solidnu kilometražu.

A onda su došle 70-te i prvi „fićo“. Bicikli u šturc. Došle su godine kad se počne izlaziti s društvom, s curama… Od 1975., kada sam položio vozački ispit, tata mi je uredno dozvoljavao da vozim „fićeka“, da izlazim s društvom autom, sve dok ga nisam razbio. Pa je došao drugi fićo. Pa treći. Počelo se živjeti na jednom „višem“ stupnju standarda. Na bicikle smo zaboravili. Više nam nisu trebali!

I tako 30, 40 godina. Iz auta u auto, sa stolice u fotelju i obratno. Godine su dolazile, a s njima i kilogrami. Sa 65 došlo se na 95 kg. S tendencijom rasta. Valjda zbog života na tom jednom „višem“ stupnju standarda. Kroz to vrijeme promijenio sam 7 automobila plus ona tri tatina „fiće“ i napravio stotine tisuća kilometara, imao nekoliko manjih nezgoda. Prolazio sam kroz život kao i svi – automobilom. Pa i kad sam bio bez auta, nije mi palo na pamet kupiti bicikl. Naprosto bicikl nisam poimao kao prijevozno sredstvo.

Pa zasnuješ obitelj. Supruga, dvoje djece koja rastu. Sjećam se da smo im kupili ponyje, pa bicikle „Limex“, višebrzince sa „Shimano“ prijenosom, što su se u jednom času pojavili na našem tržištu i bili su relativno povoljni. Pomalo su se vozikali po kvartu, ali ništa pretjerano – kao i svi njihovi vršnjaci. Krenuli su - prvo kći, pa sin - u srednju školu u Zagreb, a bicikli su često bili u nekim kvarovima koje smo otklanjali onoliko koliko je nužno da budu u voznom stanju. Uglavnom, služili su za skoknuti u trgovinu ili do prijatelja u susjedstvu.

Tek, na drugoj ili trećoj godini faksa, Vladimiru je nešto puhnulo u glavu pa je skrpao tog svog limexa i počeo njime odlaziti na faks. Zatim je kupio ozbiljniji, nešto kao gradski bicikl, pa se pridružio ekipi u Biciklopopravljaoni. Kupio si je zatim i neku zgodnu polovnu „specku“. Onda je nagovorio seku da si kupi putnički bicikl, makar polovni, ali ga ona slabo koristi. Supruga je odavno imala klasični pony, a kasnije veliki pony kojim i danas odlazi u dućan. Nema živaca – kaže - tražiti parkingplac za auto. Uglavnom, za razliku od mene, oduvijek je koristila bicikl za lokalne potrebe. Prije nekoliko godina za rođendan smo joj, na Vladekov prijedlog (naravno), kupili novi ženski trobrzinac, sa dinamom u prednjoj nabi. Međutim, ona i dalje vozi svoju staru šklopociju koja se uporno drži i vozi unatoč zakrpanim blatobranima, zadnjem kotaču „u osmicu“ itd. Ako joj ga ukradu, kaže, neće joj biti toliko žao. Pa dok ide - ide.

Vrijeme je prolazilo, ja sam se polako, ali sigurno, tovio. Krvna slika u kvaru, tlak u banani, sve polako ide u bananu… I stalno sam kvocao kako bih rado skinuo koju kilu. Dok junioru nisam dojadio, pa mi je predložio da se prestanem žaliti i da konačno učinim nešto u tom smjeru i nek` se počnem voziti na posao biciklom. Mene skoro šokiralo!

„Ma jesi ti normalan? Tko će iz Zaprešića po ovoj brzoj cesti prema tunelu, pa kroz Podsused u Prečko? Autom ima više od 15 kilometara! Pa nije to do dućana i do placa!“

No, kako vrag nikad ne spava nego stalno nešto ruje i snuje, što sam više o tome razmišljao, sve više me zanimalo kako bi to bilo... Istodobno me hvatala neka frka i trema. Hoću li se moći odvesti biciklom do Prečkog? Pa ima do tamo oho-ho… A onda ipak, ako on može do Trnja, valjda mogu i ja do Prečkog. I tako, jedan dan popodne, negdje u srpnju mjesecu pretprošle godine, nagovorio me da zajedno odemo do Prečkog biciklima – da mi pokaže kojim se putem mogu voziti do posla i tako to… Kao, ništa ne košta da probam. I dadem se nagovoriti. On na svom, ja na kćerkinom biciklu, pomalo izvoženom, ali u dobrom stanju.

Prvo je bilo riftanje sica i kratko predavanje o načinu vožnje i mijenjanju brzina. Od naše kuće do izlaza iz grada ima oko 2,5 km. To smo prešli vozeći se po sjevernom nogostupu koji završava kad se prijeđe novi Krapinski most. Preko velikog semaforiziranog raskršća na ulazu u Zaprešić bicikle smo pregurali. Rinzoli su bili valjda 30 cm (sad su, u okviru sanacije mosta, te rinzole spustili). Ponovo smo sjeli na njih na onom betonsko-asfaltnom pojasu od oko 1 m širine koji odvaja gornji kolnik, koji vodi iz Zagreba, od visokih betonskih „bedema“ što ne daju brdu da se odroni na cestu. Tamo nikad niste vidjeli pješaka jer nitko danas ne ide pješice iz Zaprešića u Podsused. Do tunela u Podsusedu smo prošli bez problema ako se izuzme od soli izgriženi i rupičasti beton, krpani asfalt, jedan stup javne rasvjete nasred staze, više povišenih rubova šahtova, jedan uski nesanirani prekop u betonu i jedan „ležeći policajac“ gdje je betonsku ploču uzdignuo valjda korijen nekog drveta.

Ništa od toga meni nije previše smetalo. Puno više zaokupljao me osjećaj vožnje na biciklu kao takvom. Koliko je to stvarno naporno? Provjeravao sam sâm sebe: koliko mi ta vožnja pruža ugode i zadovoljstva? Više sam istraživao svoje osjećaje, pomalo se snebivao i čudio samom sebi na biciklu nego što sam doživljavao grbe na stazi.





Prvo iskustvo vožnje biciklom kroz tunel po stazi ne široj od valjda 80 cm, dok prema tebi jure automobili i kamioni, također je bilo prilično zanimljivo. A kad izađeš iz tunela, nakon što si jedva obišao još jedan prometni znak nasred nogostupa, skreneš ulijevo pored auto salona „Dojkić“, pa desno prema centru Podsuseda. Pješice kroz pothodnik, zatim prijeđeš staru Samoborsku i Priobalnom cestom drito prema Ljubljanskoj aveniji. Milina jedna! Asfalt ravan, gladak, bez zakrpa, skoro bez neravnina – samo zujiš. E, tu se moralo malo isprobati koliko brzo taj bicikl, u stvari, ide. Naravno, svaki moj pokušaj „bijega“ Vladek je stizao bez frke. Neke valjda nije ni primijetio. Htio sam malo probati i „bez ruku“, ali sam se na vrijeme sjetio kako sam, kao 15-godišnjak, zveknuo ispred Filozofskog faksa vozeći se, isto „bez ruku“, niz onaj spust gdje je sada rampa na ulazu na parkiralište.

I tako se došlo do Ljubljanske, iza King krosa. Tu se ulijevo odvaja nekakva bivša asfaltirana cesta za koju pojma nisam imao da postoji, a proteže se gotovo do samog križanja Škorpikove sa Ljubljanskom. Pješice smo prošli onaj uski pojas uz ogradu nadvožnjaka na Ljubljanskoj aveniji ispod kojega ide Škorpikova i stigli na nogostup na drugoj strani, žutom crtom uzdužno podijeljen na dva dijela. Biciklistička staza! Koja 150 m dalje prestaje, pa se malo voziš po travi, malo po šljunku, pa malo zaobilaziš nekakve betonske zapreke, ništa strašno, da bi se, s prekidima, nastavila prema gradu. Ne`š ti staze!





Trebalo je još prijeći ulaz-izlaz na Tifonovu benzinsku crpku, skretanje s Ljubljanske prema Robnim terminalima, rotor kod City centra, pa još jedan semafor prema gradu i evo nas! Prečko! Sve u svemu oko 12,5 kilometara. Zaokupljen drugačijim načinom kretanja kroz grad, novim putovima za koje nisam ni znao da postoje, provjeravanjem svoje fizičke kondicije, nisam ni osjetio da smo prešli neki veliki put. Kao što i nismo. Ali ono što je prije manje od sat vremena bilo biciklom „preko svijeta“ – sada mi je bilo ovdje i sada! Nije mi bilo jasno zašto sam prije od toga radio bauk, a radi se o vožnjici od 50-ak minuta. Luk i voda! Previše vožnje automobilom čovjeka stvarno može deformirati. Bilo kakav put duži od 100 metara bez auta se čini neprihvatljivim naporom.

Nazad smo se vraćali istim putem. Ne sjećam se više detalja, ali znam da sam utvrđivao gradivo. Mislim da mi je Vladek već tada pokazao da se u Podsusedu ne mora niz stepenice pa kroz pothodnik već da se iza one birtije, „Samoborčeka“, može skrenuti lijevo pored željezničke pruge, pa se nakon 200 metara džombavog i kvrgavog, prašnjavog puta stiže do nekog potoka koji odnekud s brda, ispod Aleje Bologne i željezničke pruge, teče u Savu. Baš ispod nadvožnjaka potok „prelazi“, tj. teče preko ceste. Tu smo se, po betonskom, plitkom i pomalo skliskom dnu ukoso prevezli prijeko da bi, pored makete kostura Podsusedskog kita izbili na Podsusedski trg, gotovo nasuprot dvorani Sutinska vrela. Zatim opet pored „Dojkića“ nazad prema Zaprešiću.



I tako je počelo.

Koji dan kasnije, trebao sam ići na posao, u popodnevnu smjenu. Bilo je lijepo vrijeme i ja odlučim krenuti, ovoga puta sâm, biciklom na posao. Znao sam da moram računati na oko sat vremena vožnje, svjetla na biciklu sam imao (radi povratka po noći), pa valjda ću nekako… Vladimir i tako danima nije viđen. Nešto se, kao, dešava na faksu, pa obaveze ovakve i onakve. U svakom slučaju na njegovu podršku i pratnju ovaj puta nisam mogao računati. Pomislio sam i na to da sam ipak malo prestar e da bi mi trebala dadilja. Međutim, vraga! Ne mogu to objasniti, ali i toga dana, kao i kroz nekoliko sljedećih mjeseci, kad sam htio na posao ići biciklom, hvatala me neka trema i frka. Nije me bilo strah da će me „pokupiti“ auto, već me bilo strah - udaljenosti. Zašto sam se bojao hoću li ili neću uspjeti odpedalirati od Zaprešića do Prečkog? Ne znam! Stalno mi se u glavi vrtjela misao da je to ipak jako daleko: pa i autom treba 25 minuta. I kad bi me netko (nedajbože) natjerao da pješice prijeđem taj put, mislio sam, lakše bi mi bilo. Hodati valjda mogu. Dobra obuća i 2,5 do 3 sata klipsanja i to je to. Ali biciklom?!

I tako sam se s tim tremama i dilemama počeo voziti. Odlučio sam u glavi razlomiti cijeli put po dionicama: od kuće do Krapinskog mosta na izlazu iz Zaprešića - Podsused - Škorpikova – Prečko. Tako sam ih i savladavao. U sebi bih govorio npr.: prešli smo 2 dionice. Još dvije pa smo doma. Ili obratno. Trajalo je to više od 3 mjeseca.

U međuvremenu sam više puta otišao biciklom u Zagreb neobavezno, turistički. Počeo sam se vozikati i po Zaprešiću. Stazu od Krapinskog mosta do Podsuseda sam prostudirao toliko da sam znao svaki kamenčić i rupicu. Čak sam sprejem označio prilaz onom „ležećem policajcu“ jer sam nekoliko puta, vraćajući se navečer s posla, zaboravio na njega, a javna rasvjeta je dovoljno jaka da se i crveni sprej vidi po noći. Zatim, na dva mjesta kod tunela, neznano zašto, oko 1,5 cm iz asfalta su virile željezne šipke Ø 10 mm. Taman za probušit gume. Jedno nedjeljno prijepodne ponio sam čekić i zabio te šipke u asfalt. Žičana ograda koja je nekad ograđivala nekakav komadić vrta jedne od kuća iznad onih bedema, na jednom je mjestu zajedno sa odronom zemlje zakrčila 2/3 staze, pa sam donio vojnički „ašovčić“ i odbacio malo tu zemlju, a staru ogradu razrezao i odvukao sa staze. Čak mi se neki tip što je prolazio biciklom obratio kao: „Bilo je vrijeme da se staza malo sredi“. Pa si mislim: „Ma nemoj! Pa j***te što nisi?!“ Ako znaš da je vrijeme, znači da se stalno voziš ovuda. Ja sam novi.


U međuvremenu sam jednom, vozeći se u popodnevnu smjenu, kao zadnji klipan pao s bicikla pred jedno milion svjedoka što su u koloni automobila stajali na ulazu u Zaprešić. Na sreću, nisam se ozbiljnije natukao pa nećemo više o tome.

Gume sam bušio ukupno četiri puta, zbog čega sam dva puta kasnio po sat vremena na posao, jednom smo se zbog toga bicikl i ja vraćali 3 km doma po auto, a jednom sam s posla putovao 4 sata.

Negdje pred zimu, opet Vladekovom zaslugom, kupio sam si bicikl. Kćeri sam vratio njezin, a ja sam sjeo na svoj polovni KTM po kojeg smo išli čak u neko selo iza Kutine. Na mog ždrepca!

Iz dana u dan, malo po malo, nestalo je i one besmislene treme i straha. Dugo sam razmišljao što je bio razlog, i nemam drugog objašnjenja osim da sam bio potpuno izblesiran i „zaražen“ autom. Kao: bez njega se ne može nikud i nikako.

Došla je i zima. A s njom i poneka kiša, pa sve hladnije vrijeme. Izvukao sam iz vojničke vreće vojnu zimsku jaknu i bogme mi je dobro došla. Zatim sam si kupio snow-borderske zimske rukavice. Za Novu 2012. godinu sin mi je poklonio one štrample za ispod hlača, pa quick-dry majicu. Ili obratno, nije ni važno. Kupio sam si nekakvu baf maramu u Hervisu, natakario vunenu kapu na glavu i za mene nije bilo zime. Sve do 5 stupnjeva ispod nule kada se, unatoč svoj opremi, prsti na rukama počnu smrzavati. Slaba cirkulacija valjda - danak pušačkom životu.

Sve u svemu, od srpnja pretprošle do travnja prošle godine, imao sam pauzu od oko mjesec dana. I to onda kad je bilo minus 10°C, minus 15°C i slično i dok je trajao snijeg koji nije počišćen nego se na biciklističkim stazama morao otopiti sam.

Više se ne vozim onom stazom već kolnikom. Iz početka me malo bila frka, i ne bez razloga. Nekoliko puta su me obilazili, ono, na dlaku. Zatim me supruga nagovorila da stavim cestarski reflektirajući prsluk. Kada se ujutro u pola šest, ili navečer u pola jedanaest vozim tom brzom cestom na kojoj je ograničenje brzine 80 km/h, ali svi misle da je to donja granica ispod koje ne smiju voziti, s reflektirajućim prslukom bolje me uočavaju, ali i opreznije obilaze.


Priznajem da se ujutro, kad moram ustati u pola pet da bih krenuo u pola šest i stigao na vrijeme na posao, ne osjećam baš svaki put dobro. Radije bih još 20 minuta bio u toplom krevetu, sjeo u auto i za 20 ili 25 minuta udobno se dovezao na posao. A onda se nekako natjeraš, misliš „obećao si sam sebi, pa ako zaje**š jednom, onda ćeš i drugi put pa će se cijela priča ugasiti i prije nego je počela“. Podsjećam, ideja je bila da skinem kilograme i popravim krvnu sliku. Ali ta jutra, kad se voziš od Krapinskog mosta do Podsuseda, a prometa je relativno malo, auti se skoro ne čuju, kad ptice ljeti počnu koncert, rekao bi da će uši boljeti, to vrijedi ustajanja. A zimi, dok se tek zagrijavaš pedalirajući i misliš kako si glup što se na – 4 °C ne voziš autom, odnekud se javi tek pokoji cvrkut, glasno i kristalno čisto u tihom jutru, odjednom si u toj tišini „Pale sam na svijetu“. Oko tebe nema ničeg, samo lagani šum prohladnog zraka pod kapom. Nema buke motora, bicikl ne škripi, gume se ne čuju, pedale se lagano okreću, ne osjećaš sjedalo, kao da lebdiš u tom mraku hladnog jutra. Čista nirvana.

U proljeće, uvečer iza deset sati, duž Priobalne ceste i oko Krapinskog mosta – slavuji. Automobila je isto puno manje pa ne buče, a slavuji koji se u travnju i svibnju gnijezde i pjevaju, zvižde svoje melodije (nakon svibnja utihnu). Kako nailaziš, javljaju se sve jedan po jedan - kao da su poredani uz cestu.

A jednom sam tako, vraćajući se s posla uvečer oko 11 sati, bezbrižno okrećući pedale na dionici od tunela prema Zaprešiću, vrteći u glavi neki svoj film, s reflektirajućim prslukom i s dobrim svjetlima što mi ih je Vladekov frend Deda nabavio u Austriji još prije nego smo „postali Evropa“, dok su me rijetki automobili obilazili na sigurnoj udaljenosti, doživio neobičan susret. Vozeći se tako, čuo sam ispred sebe, ali visoko iznad staze, nešto kao lajanje, kevtanje, zavijanje i cvilež, ili mješavinu svega toga. U svakom slučaju - neobično. Kad sam došao bliže, pitajući se što bi to moglo biti (a pomislio sam da je možda lisica), jedva sam u mraku prema nebu, na vrhu betonskog zida, vidio psa. Možda jedno 4-5 metara visoko „jadikovao“ je i gledao u mene. Onda sam tu dolje, na stazi, opazio i malo crno štene koje je, očito, skliznulo preko ruba i padajući otklizalo (zidovi su malo nagnuti) u podnožje. Sada mi je postalo jasno. Iza i iznad tih betonskih zidova ljudi žive u svojim kućama, imaju vrtove i dvorišta. Sa vrha zida gledala me - iz nečijeg dvorišta - kuja, majka koja je lavežom i cviljenjem molila da joj pomognem vratiti štene do kojega nije znala i nije mogla doći.

Dignuo sam bicikl na stazu, a štene se pomaknulo htijući se, onako uplašeno, valjda sakriti iza kotača. Bio sam sretan što je živo. Činilo se da ništa nije slomljeno – nije pokazivalo da ga nešto boli, nije cvililo, nigdje nije krvarilo. Da ga bacam gore, odakle me kuja sada tiho gledala, nije dolazilo u obzir, ali sam znao da nakon nekih sto metara zid završava i tu je bilo najbliže moguće mjesto „primopredaje“. Samo što nisam znao da li će me kuja slijediti. Uzeo sam štene pod ruku i, gurajući bicikl, polako krenuo prema Zaprešiću. Dozivao sam je kako sam znao i umio – „ej, mala“, i zviždanjem i cmoktanjem. Ali nisam trebao brinuti - kad god bih pogledao gore - ona je bila tu. Osim na jednom mjestu gdje je granje i šiblje toliko zaraslo da se nije mogla probiti pa je morala otići sa zida i obići taj guštik da bi se opet vratila iznad nas.

Dok sam tako hodao sa štenetom pod rukom, pored nas se zaustavio neki auto. Mlađi par mi govori da su vidjeli štene dok su prolazili, pa su se okrenuli i vratili da ga uzmu. Pitali su me čije je, pa sam im pokazao ono pametno stvorenje koje nas je sa zida napeto promatralo i rekao: „Njeno!“. Onda su otišli. Došao sam do kraja zida, popeo se nekoliko metara uzbrdo, koliko sam mogao kroz guštik u tom mraku, a tada je uz lom šiblja odozgo dotrčala i kuja, mješanka škotskog ovčara. Stavio sam štene pred nju. Ponjuškala ga je, kao što je i red, da se uvjeri da je njeno. Nije se pobunila kad sam je pogladio po glavi, samo me je gledala i, uzbuđena, mahala repom. Spustio sam se na stazu, a ona za mnom. Zajahao sam bicikl i krenuo doma. Kad sam se okrenuo nakon 20-ak metara, ona je još uvijek stajala na stazi i gledala u mene. Dojam da mi je željela zahvaliti, a nije znala kako, još me danima nije napuštao. Nadam se samo da je s onim štenetom sve OK i da danas veselo jurca po podsusedskim dvorištima.

Ako baš i nisam nešto skinuo kilograma, barem sam ih zaustavio. A krvnu sliku sam definitivno popravio. U svakom pogledu. Nakon takvih vožnji, naprosto ne možeš biti živčan i nervozan ma koliko te napadali sa svih strana lošim vijestima i ma koliko nezadovoljan i ogorčen ili ljut bio na ovo ili ono. Ako ti na poslu šef digne tlak, doma dođeš sa smiješkom. Ako te bolja polovica ili (nedajbože) junior doma izživcira, na posao dođeš smiren. Dok su kolege ujutro mrljavi i još pomalo krmeljivi, ti si dobro raspoložen, zagrijan i budan.

I tako, već treću godinu pomalo pedaliram, ponekad više, ponekad malo manje, ali s bicikla se ne dam. Bilo je kriza, situacija ne-da-mi-se, kiša me prala - ne jednom - ali moram priznati da sam na sebe pomalo i ponosan. Napravim godišnje nekih 3 – 3500 kilometara. Znam da nije nešto, ali za mene, koji godinama nisam niti sjeo na bicikl – dobro je. Možda se jednom pridružim i onim biciklističkim izletima što se povremeno organiziraju u Bicpop-u, makar da gosponu Žunecu pravim društvo, da ne bude on jedina „stara kvrga“ među omladinom. S ovom kondicijom još se ne ufam, još koja kila dolje i koja cigareta manje pa onda…

Makar, istina je da me Vladimir znao nagovoriti i na gluposti. Na primjer, idem s posla uvečer, on mi se pridruži oko pola jedanaest iz grada i onda, kao: dosadno je da stalno idemo kroz tunel prema Zaprešiću, nego `ajde da ga obiđemo. A kuda da ga obiđemo nego preko brda. Pa ti upri onom Alejom seljačke bune uzbrdo, uzbrdo, pa još malo uzbrdo pa smo obišli tunel i spustili se na pola puta do Zaprešića, opet na Bolonju. Kad sam poslije gledao uz kakvo sam brdo uzpedalirao, bez stajanja i guranja, sam sebi nemrem vjerovati. Ali, nećeš majci više!

Ili, jednom me nagovorio da odemo na pizzu u Oroslavje, u onu poooznatu pizzeriju Oro-Goro, makar za nju nikad nisam čuo. Rekao sam mu, naravno, da nije normalan jer sam se uspuhao već od Inkera do West-gejta i Jablanovca. Na kraju smo otišli preko Kraljevog vrha tamo, a preko Stubičke slatine i Jakovlja nazad. Malo smo gurali, ali smo uglavnom vozili. I bilo je baš dobro. A poslije si mislim kak` se dam na svašta nagovoriti.

Ponekad mi se zalomi da odpedaliram u Gornje Vrapče, „malu Švicarsku“, kako si oni tamo tepaju (kao: gore imaju takvu klimu). Jedno vrijeme smo nešto trenirali u njihovoj sportskoj dvoranici, pa i sad ponekad odem. Međutim, umjesto treninga znalo se završiti kod nekoga doma i uz špek, luk i gemišt se bistrila politika. Pa biciklom u kasni noćni sat nazad do Zaprešića. Najljepši dio je ono spuštanje od centra Gornjeg Vrapča, od one Poljoapoteke do tržnice u Vrapču. Šajbam i do 50 na sat. Brže ni ne smijem, strah me…

Vozeći se biciklom, shvatio sam nekoliko stvari. Na primjer, najesti se za ručak pa sjesti na bicikl - muka kristušova! Ne dâ ti se, pa si težak i bezvoljan, a još nek` je malo vjetar u kontri (obično jest), nikad stići. Zato sa ženom nerijetko vodim rat, ako idem u popodnevnu smjenu. Da joj zlato ne bi slučajno otišlo gladno na posao, obično spremi neke oblizeke - a ja nisam karakter - i eto ti belaja. Zatim, shvatio sam da u povratku s posla, recimo u vruće ljetno popodne, jedan Pan čovjeku čisto dobro dođe. Ali popij dva Pana, ili nedajbože tri – u komi si. I pospan i umoran k`o crna zemlja. E da, i ovo da ne zaboravim: razvio sam jednu teoriju o alkoholu i biciklu. Dakle, ako voziš auto, možeš piti koliko hoćeš. Ako pak voziš bicikl, moraš biti jaaako oprezan i umjeren. Naime, još nisam čuo da je netko pao iz auta kad se napil, a s bicikla bogme je.


Inače, kod nas u Zaprešiću situacija je potpuna preslika stanja u Zagrebu. Pa tako imamo nekoliko stotina metara priglupih žutih crta kod srednje škole i oko West-gejta, a - nećete vjerovati - imamo i nekih osamdesetak metara dvosmjerne „biciklističke staze“ kod „Plodina“ koja, baš kao i ova nova u Gajnicama, počinje nigdje, završava nigdje i služi ničemu. Imamo sad već i nekoliko desetina onih ukrasnih spirala što stoje na betonskim gljivama i glume stalke za bicikle, ali imamo i pravih bisera - stalaka kućne izrade visine jedva 20 ili 30 cm. Toliko toga je loše napravljeno da mi je već puna kapa.

Pa sam neku staru željeznu balkonsku ogradu ljetos izrezao i napravio nekoliko „klamerica“. Na okvir zavarena željezna kvadratna cijev skrojena i povarena u obliku obrnutog slova „u“ (ponavljam: obrnutog „u“, da ne bi bilo nismo znali), visine 80 cm, širine 70 cm, s razmakom od 75 cm. Svaka klamerica „prima“ dva bicikla, znači jedan par za četiri bicikla. Podijelio sam ih na nekoliko lokacija u Zaprešiću da netko ipak vidi funkcionalni parkingstalak za bicikle. Neki mi kažu: ljudi se smiju, ne znaju čemu to služi. Dobro je - mislim se – ali neki znaju i ne smiju se. A jednom će bogme skužiti i ovi drugi. Pa nije Evropa baš toliko daleko. Na primjer moj prvi susjed, rodom je iz Livna, ali je godinama živio u Frankfurtu. Dok sam pred kućom farbao stalke, pitao me: „A šta ti je to, stalci za bicikle, a?“ Čovjek ih je od prve prepoznao, a vozi BMW, ne bicikl. I ne vjerujem da ih je vidio u Livnu.

Kad napravim još nekoliko komada, vidjet će se koji stalci bolje funkcioniraju. Možemo, čini mi se, ponešto i sami poduzeti i napraviti, a ne  pasivno čekati da nam se smiluje sveti Milan ili - kod nas u Zaprešiću - sveti Željko i njihovi „specijalisti“ zaduženi za prometnu problematiku.



Što da vam na kraju kažem, drage moje kolegice i kolege biciklisti? Mogu vam samo poželjeti da što prije umjesto ovih glupavih spirala za parkiranje bicikala dobijemo normalne „klamerice“, da umjesto još glupavijih žutih crta dobijemo koji kilometar pravih biciklističkih staza i traka, a i da nas vozači automobila počnu prihvaćati kao ravnopravne sudionike u prometu.

Do tada - svjetla na bicikle, reflektirajuće prsluke na sebe i pamet u glavu. Želim vam puno lijepih i ugodnih vožnji i vožnjica. Veseli i zdravi bili!

A put od Zaprešića do Prečkog možete vidjeti ovdje:



Ivan Halgota

Zaprešić, studeni 2013.

5 comments:

  1. dragi Ivane, sa uzivanjem sam procitao clanak, pozdrav od jednog isto tako zagrizenog korisnika bicikla za svakodnevni commuting i po suncu, i po kisi, a i po snijegu od jednog Sarajlije :)

    Samo naprijed, znamo da smo bolji od vozaca i za sebe a i za zajednicu:)

    Svako dobro i puno srece na bajku jos puno godina :)

    ReplyDelete
  2. svaka čast, i na fora tekstu i na proaktivnom pristupu problemima (popravljanje staza, rađenje stalaka..) . I naravno - bicikliranju! =) krenuo je i moj tata prije koju godinu na posao biciklom, sada na auto niti ne pomišlja, isto kao i vi, dok ne bude -10 sa snijegom. Do tada samo dodaje slojeve toplih hlača i rukavica. A i meni je posebno bicom do posla.. još da nije onaj zadnji kilometar (od ukupno 11 u svakom smjeru) uzbrdo.. (zato je nizbrdo još bolje hehe).
    vidimo se možda 26.4. na biciklijadi u Kutini (toplo ju preporučam!) nina

    ReplyDelete
  3. Predivno, svaka cast! Sigurna sam da se sin ponosi, meni bi bilo drago da moji roditelji voze!

    ReplyDelete
  4. Jako lijepo i toplo napisano. Bravo za Vladimira koji je bio tako uporan.. :)
    Ja se nadam da ću isto tako svog starog uspjeti uvjeriti da se odrekne auta i uhvati bicikla!

    ReplyDelete
  5. Odlična priča. Respect.

    ReplyDelete